Nema većeg muških bondanja od onog kod nogometnih navijača.
Kroz kreševo navijaštva izgradio sam ozbiljne, vjerujem neraskidive odnose s muškarcima. Ma, teško je tu govoriti o prijateljstvu, to je prvenstveno luđaštvo, bolje reći fanatizam. Fanatična ljubav prema Klubu. I ne, mi ne pričamo ni o čemu drugome, privatluk je tu samo usput, dođe ko predah od teškog posla nas navijača. Desetljeća su u pitanju, dakle ni o čemu ne baljezgamo osim o našem Klubu. Znate što, mi gotovo i da ne pričamo o nogometu. Jer nas malo zanimaju drugi ukoliko s njima ne igramo sljedeću tekmu.
Sori što sam za ilustraciju stavio huligane. Sori, nemam, recimo, fotku Zvoneta i mene dok krkamo kikiriki koštice na polupraznoj tribini, sjedeći na ultra prljavim stolcima, arlaučemo ko kojoti, nemam skrinšot sigurno preko kilometar vocap rasprave o našem treneru ili lijevom beku i to samo gledajući posljednjih par mjeseci.
Nemam ni fotku Zvoneta, te grdosije od 2 metra i preko 100 kila žive vage, odnosno njegove vilice koja se trese od bijesa na rubu plača nakon tekme. 
I misliš si, za svakog drugog, običnog i normalnog čovjeka - to bi bilo to, nema više, ne idemo više, dosta mazohizma.
Ponedjeljak prođe u silenciu.
U utorak stiže poruka - buraz, jebat ćemo im mater u nedjelju!