Prohujalo mi je kroz glavu - ne sjećam se kada sam zadnji puta šutnuo loptu. Pred 20 godina ili više? Strašno zavidim svima kojima je nabijanje lopte navika, i prakticiraju je po kvartovskim ili bendovskim ekipama. Zavidim 50 godišnjim debilima koji su se spremni  na haklu polomit, hlipšu, stenju, jebu si međusobno mater, pa poslije na pivkana il u hitnu. Ili odu na pingić. Ili oni dedeki, jebiga, ne razumijem pravila, koji boćaju u kasna ljetna popodneva. Ili ova gospoda koja si odšpanaju tenis ili golf u Mokricama.
U svijetu savršenih i isklesanih, svih tih natezanja i rastezanja, preseravanja, teretana, yoge i pičkih materina, mislim da je božji dar biti dio ekipe za hakl. 
Pa makar i za belu ili preferans ili kaj već kartate.
Meni je top domet otići s frendovima na tekmu, muške spike, pričanje pizdarija, pametovanje o taktikama i bekovima, tiskancija po tribinama, deranje, psovanje, frustracije, bijes, tuga i tupilo, tek rijetko ekstaza i djetinji optimizam. Naravno, ovo posljednje se tu i tamo desi samo zato da slučajno ne posustanemo s debilizmom.
Ali to je već za neku drugu anketu.