Što je to u ljudskome biću što ga vodi prema serijama poput Dinastije?
Vrlo jednostavno, kad sam bio mali Dinastija je bila jedina serija za odrasle. na tv i naravno da smo se svi zahaklali na nju. I nekako se čovjek tako i lako navikne da ga boli ta bogataška bol, mada ništa ne razumijemo, kako bi pjevao onaj ćelavac iz Plavog orkestra.
ipak, nekako si se tada mogao vezati za zločestu Alexis ili zakmečati uz Krystle. Kajazam, možda si mogao baciti drkicu na slatku Heather Locklear.

Sve do danas, kad pratimo Succession, seriju u kojoj su baš svi sudionici ultra odvratni, i fizički i mentalno, i jebeno ne vjeruješ da ih gledaš iz tjedna u tjedan, štoviše, još su i jadni jer se snimaju po Zagrebu, a glume neke superbogate mange.

Zbilja nevjerojatno što je to u ljudskom biću. Što, samo da završim, proglasi White Lotus super serijom, djelce u kojem se kurca ništa ne događa iz epke u epku, i naravno da brijem po mobitelu celo vreme i promašim neki događajčić tu i tamo, al zapravo jedva čekam da sve to završi i da blejimo neku novu seriju. O bogatima, siromašni mi se ne sviđaju.