Forum

  Ukupno poruka: 54342 :: Ukupno korisnika: 1391 Online: 18
  Online >
Autor poruke
 
morsky 18.02.2012 u 18:54:13 profil autora
vurice, vurice jebem ti matice, zakaj ne radiš?
..kupite današnji jutarnji.
.
biti će i link. vjerujem, ali isplati se imati original hardcopy.
.
hvala g.Jergoviću na točnosti u ljepoti.
.
hvala od nas ukućana ovog doma.
oak 3 18.02.2012 u 21:13:50 profil autora




Subotnja matineja

Pips, Chips&Videoclips: Baka Lucija
By Miljenko Jergović | Published: 02/18/2012

Noć je, nogometni stadion, pune tribine, pedesetak hiljada ljudi i bljesak pozornice s moćnim razglasom, s koje uplakani stariji muškarac podiže ruku, a cijeli stadion pjeva. Skoro će kraj rata, svi su u potrazi za jakim emocijama, oni su došli na koncert, a on da pred njima oplakuje mrtvoga sina. Na tom koncertu Miše Kovača, održanom na Poljudu, kao predgrupa svirali su Pips, Chips&Videoclips. Mišin je sin bio navijač Dinama, a oni su tu, na Hajdukovom stadionu, svirali Dinamovu himnu: “I u nebo s njim, i u pakao, Bedblubojsi, Dinamoooo…” Nemaštoviti i mrzovoljni, iznaći ćemo tu neku političku demagogiju, kolektivno ludilo. A radilo se o nečemu vrlo privatnom, osobnom i neponovljivom. Na kraju, više se u ovoj zemlji neće događati da, kao u pjesmi Duška Trifunovića, digneš ruku, a puk da te slijedi. Za takvo što potrebne su godine mirnoga života, ujednačenog ritma jedne kulture, iz kojeg onda jednako mogu nastati pjesnici nobelovci i mitski pjevači dalmatinskih šlagera. Ni za jedne ni za druge u Hrvatskoj više neće biti vremena. Zato je taj koncert bio važan.

Dubravko Ivaniš, ili Dudo Ripper, kako se nazivao u svojim najslavnijim adolescentskim godinama, nema skoro ničega zajedničkog s Mišom Kovačem. Osim što je pristao na takav koncert, a rijetko tko bi u tom času to učinio. A možda je i iracionalan na Mišin način. Izbjegao je sve socijalne, kulturološke i financijske posljedice činjenice da je napisao Dinamovu himnu, i to kakvu Dinamovu himnu! Umjesto da zaradi novac, postane uglednik na godišnjim smotrama Matice hrvatske, Houra umjesto Houre, član nekoliko književnih društava i onaj kome se plaća da ne pjeva na predizbornim skupovima, Ripper je godinama tu pjesmu nosio kao bradavicu navrh nosa, izbjegavao ju na koncertima i iskazivao dječju uvrijeđenost čim bi mu je netko spomenuo. Moj pokojni otac, nepokajani dinamovac, jednom mi je rekao: “Ipak tebi nije lako u tom Zagrebu, kad tamo u čast Dinamu pjevaju: bokserom u glavu!” Uzalud sam mu pokušavao objasniti da griješi, jer da je ta pjesma, ali više od toga, tip koji je tu pjesmu napisao, dio onoga najboljeg na što sam u Zagrebu naišao i da mi je, kad god čujem Pips, Chips&Videoclips, u Zagrebu lako, baš kao da živim u gradu Petra Pana. Džaba, jer moj stari, čija je duša bila duboki rudnik svih hrvatskih strahova, nikako nije mogao shvatiti da nitko nikada nije dobio po glavi zato što je Ripper pjevao to lancem i bokserom u glavu.

Pips, Chips&Videoclips su kratko u Zagrebu bili omiljeni. U Splitu, pak, ostali su simbol tog nekog njima odbojnog, purgerskog hrvatstva. Ni jedno ni drugo nema veze s muzikom. Dudi Ivanišu je, naprosto, nedostajalo krotkosti i poniznosti da bi ga takvi ovdje mogli voljeti. Ali i to je bio razlog, a ne samo pjesme, što su ga voljela nekolicina bosanskih izbjeglica, mojih drugova, prije nego što su umakli u Ameriku i Kanadu, i što ga voli moj prijatelj, grafički dizajner, stripadžija i enigmat, kao dijete protjeran iz Banje Luke. Kada čuje što se među zavidljivom i nedarovitom čeljadi priča o Ripperu, on zaprijeti bokserom u glavu. Oni koji iz Zagreba odlaze, čak i kada u Zagrebu ostaju, ne vole ponizne i krotke, jer da su sami takvi umjeli biti, ne bi se potucali po svijetu. Zato je, eto, Ripperov gard njima blizak.

Pips, Chips&Videoclips nekada su bili rock band, u širem smislu te riječi. Poslije se rock sveo na jedan od bezbroj lakoglazbenih žanrova, scena je izblijedjela i zatim nestala, a Ripper je, što zbog asocijalne prirode, što zbog svoje glazbene i pjesničke vizije, postao izdvojena pojava, kojoj bi bilo mjesta u novinama i časopisima za kulturu i književnost, kada bi takvi u nas postojali. Njegov najbolji, umjetnički najzreliji album, pojavio se u fazi kada su se Pipsi već sveli na Ripperov ego trip (u najpozitivnijem smislu riječi) i kada više nije postojala scena kojoj bi mogli pripadati. Zvao
johnnykola 21.02.2012 u 12:40:27 profil autora
sta je bilo!? reci!
jergovic mi je daljnji rod.
bio sam u kamernom teatru u sarajevu
na knjizevnom susretu s njim. imao je veliki sareni
swatch sat i izmedju ostalog rekao je
da se sjeca imena talijanskih sudija iz emisije
"igre bez granica" od prije rata.
zamalo kao ona dvojice cikica sto osvojise
zlatnog medvjeda za "cezar mora umrijeti".
(((:
midnightmoon 21.02.2012 u 22:52:28 profil autora
napokon je jergović nešto pametno napisao! ;)